Dana 26. kolovoza 1995. godine u oslobođenom Kninu, hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stigao je izravno iz Zagreba ‘Vlakom slobode’. Tom prilikom održao je jedan od ključnih govora u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Prisjećamo se njegovog govora na obljetnicu akcije Oluja.

Hrvatice i Hrvati, draga hrvatska mladeži, hrvatski vojnici, dragi Kninjani, onoliko koliko vas je ovdje ostalo i koliko ste se vratili, i svi vaši gosti koji su se okupili danas. Zaista, na ovaj dan – možemo prihvatiti ovo što je rekao general Čermak – da ga možemo nazvati danom završetka hrvatskoga povijesnog križa. Obično sudionici povijesnih događaja i nisu svjesni dalekosežnosti zbivanja u kojima sudjeluju. Ovo što smo mi danas učinili, dovevši ovaj “Vlak slobode” iz Zagreba, glavnog grada svih Hrvata, u Knin, kraljevski hrvatski grad, na putu za Split u hrvatsku Dalmaciju, postojbinu hrvatske državnosti – ovo nije ni izdaleka tek otvaranje željezničke pruge, ovo nije tek oslobađanje ovih do sada okupiranih područja. Ovo je stvaranje temelja za samostalnu i nezavisnu, suverenu Hrvatsku državu – za buduća stoljeća.

Tako dugo dok su bili u Kninu, dok je Knin bio pod okupacijom, tako dugo budućnost Hrvatske države nije bila sigurna, a od “Oluje”, od ovih naših dana – ona jest. Nikada više i nitko je neće moći ugroziti. Knin je bio ne samo prijestolnica hrvatskog kralja Zvonimira, Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske i onda kada nismo imali više vladara iz svoje narodne krvi, sve do 1522. godine, dok ga nisu osvojili turski osmanski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli i oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu. Ali danas, to je hrvatski Knin i nikada više nema povratka na ono što je bilo – da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće, koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista sam svoj na svome, da Hrvatska bude jednom sposobna za samostalan i suveren život pod kapom nebeskom u svjetskoj zajednici suverenih naroda.

Preostaje na hrvatskim povjesničarima da danas, u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, objasne kako je to taj Knin postao jazbina četničkog antihrvatstva. Taj Knin koji je, znači, kao što rekoh, bio glavni grad Hrvatske do 1522. godine – taj Knin u kojem je, usprkos tomu što su pravoslavnom pučanstvu davane kojekakve olakšice od turskih vremena, pa austrijskih, pa mađarskih – pučanstvo se množilo, ali ipak, sve do kraja Prvog svjetskog rata, u Kninu je bila dvostruka većina hrvatskog pučanstva. U vrijeme ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom u bivšu jugoslavensku zajednicu, u Kninu je, prema popisu pučanstva iz 1910. godine, bilo 68 % hrvatskog pučanstva, a 32 % srpskog, pravoslavnog.

A sada, 1991. godine, bilo je svega 14 % hrvatskog pučanstva tu – usred hrvatske zemlje – a 86 % srpskog.

Trebat će ispitati i objasniti i hrvatskim ljudima i svijetu zašto je to Knin postao četnička jazbina i zašto su – ne samo napustili Knin – nego onda poveli sa sobom i sve ono što je bilo vezano za velikosrpsku ideju, za ideju priključenja ovih hrvatskih krajeva ili velikosrpskoj Jugoslaviji, ili samoj Velikoj Srbiji. Ne znate možda vi, mnogi mladi, da su 1941. godine, kad se čitava bivša Jugoslavija raspala, da su u Kninu – kninski odvjetnik Niko Longo Novaković i pop Momčilo Đujić – sastavili popis u ime sto srpskih intelektualaca i u ime stotinu tisuća Srba i zahtijevali, nudili se fašističkoj Italiji da fašistička Italija pripoji ovu kninsku krajinu i Dalmaciju Italiji. Vi ne znate i to, da su ovdje iz Knina, kada su hrvatski komunisti, pa i oni srpski koji su bili u komunističkom pokretu, poveli antifašističku borbu – da su ti Kninjani koje sam spomenuo, tu u Otriću, 11. kolovoza 1941., potpisali sporazum s Talijanima protiv Nezavisne Države Hrvatske, a sa fašističkom Italijom – za borbu protiv hrvatstva.

Prema tome, što je to bilo povijesno da je Knin bio takav užas antihrvatski, koji ih je doveo do toga da i devedesetih započnu borbu protiv samostalne, demokratske Hrvatske – ali evo, koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo.

Ali da bismo to postigli, draga hrvatska braćo i sestre, morali smo ujediniti razjedinjeno hrvatstvo, morali smo prikupiti svu hrvatsku pamet, a odbaciti svu hrvatsku glupost. Morali smo stvoriti svoju hrvatsku vojsku, svoju hrvatsku oružanu silu, s kojom smo bili kadri da ih pobijedimo i da svijet uvjerimo, i da mu dokažemo da smo kadri da svoju zemlju očuvamo i da njome vladamo.

Ovdje u Kninu stvarali su svoju srpsku državu, da je ujedine s onim bosanskim Srbima i sa Srbijom i njihovom Jugoslavijom. Ovdje u Kninu govorili su da imaju tri srpska mora, ovdje u Kninu spremali su se za dugotrajno ratovanje, kovali su svoje novce – a onda, pod snagom hrvatske vojske, pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva – nestalo ih je za dva-tri dana.

Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće. Već sam danas rekao da nas je taj pothvat “Oluje” i prije toga hrvatskog ljeta ‘95., tu u bosanskom zaleđu, mnogo koštao – milijardu kuna. Rekao sam, međutim, da smo zaplijenili i zarobili njihovo naoružanje, ratnu tehniku i sve ono u tvornicama, što je dvostruko vrednije. Ali, treba spomenuti i ovo – to oslobođenje Knina i središnjih hrvatskih krajeva, odavde pa do pod Zagreb – do Siska – 28 kilometara od Zagreba su bili.

To smo morali platiti i krvlju. U toj operaciji izgubili su živote oko 200 hrvatskih ljudi, i više od tisuću hrvatskih vojnika i civila bilo je ranjeno. Prema tome – nisu samo bježali– pokušali su pružati otpor, i njih je poginulo više nego li tri puta naših ljudi. Ali to je znak da ćemo znati cijeniti to što smo izvojevali, i pod cijenu hrvatske krvi, i nikom više nikada nećemo dopustiti da nam ugrozi ovu našu slobodu, ovu našu demokraciju, ovu našu lijepu hrvatsku zemlju, u kojoj mora biti mjesta ne samo za sve hrvatske ljude ovdje – nego u kojoj moraju naći svoje mjesto i svi oni izgnani Hrvati iz Hrvatske, koje sam u Gospiću pozvao da se vraćaju. A, razumije se, od plodnih Kotara pa do svih ovih krajeva koje smo oslobodili – ima mjesta za sve naše ljude. I slavit će naš narod tu svoju slobodu i izgradit će tu svoju Hrvatsku, za koju je palo – od Zvonimirovih vremena pa do danas – previše hrvatskih ljudi, za koju je prepatilo premnogo hrvatskih sinova i u tamnicama i Venecije, i Beča, i Pešte, i Beograda. I iz sve te hrvatske povijesti znali smo izvući pouke da bismo došli evo do ovog današnjeg dana slobode, koji je zaista kraj na hrvatski križ. Jer ono što nam je preostalo – Vukovar, hrvatski simbol, istočna Slavonija i Baranja – to je na istoku hrvatske zemlje. Hrvatska zemlja je sada jača – ne samo jača, nego potpuno učvršćena s oslobođenim Kninom i ovim središnjim hrvatskim krajevima. I taj preostatak oslobodit ćemo – ako Bog da – uz pomoć međunarodne zajednice na miran način, bez žrtava, a ako to neće biti moguće – onda svojom silom.

A vas, draga hrvatska braćo i sestre, pozivam da sada prionemo na to da taj Knin oživi zaista – da ga naselimo, napučimo – i ne samo Knin, nego i Benkovac, i Obrovac, i sva mjesta do Plitvičkih jezera i do Siska – čitavu Hrvatsku moramo oživjeti, čitavu Hrvatsku moramo početi izgrađivati – da ona bude zemlja na koju se može ponositi svaki Hrvat, kao što to već danas može, ali i zemlja bogatstva i sreće svih hrvatskih ljudi.

Neka je vječna slava svim onim hrvatskim junacima i vitezovima koji su dali svoje živote za to da bi danas hrvatski barjak mogao biti na Zvonimirovoj tvrđavi, da bi Hrvatska mogla imati sigurnu budućnost. I neka nam vječno živi jedina nam Hrvatska.