Dražen (57) nije se htio cijepiti. Sad je na kisiku: ‘Rugao sam se koroni, a sada sam jedva živ’

Inače živim u Švicarskoj, ali sam prije tri tjedna došao u Hrvatskoj kako bih pomogao punici i puncu s pripremom drva za zimu. Pokupio sam koronu i imao sam nekoliko dana gadne simptome. Nisam ni slutio da će postati još gore, rekao je Dražen Posavec (57).

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI

Upoznali smo ga u KB Dubrava, u respiracijskom centru. Htio je razgovarati s nama. Podijeliti svoju priču. Iz nosa mu viri nekoliko cjevčica. Liječnik objašnjava da je spojen na kisik. Govori prilično tečno, tu i tamo zastavši da duboko udahne, a onda nastavlja s pričom.

– Strašno su me boljeli glava i leđa, a temperatura je neprestano išla do 39. Mislio sam da ću sve to nekako izgurati. A onda, u subotu, počeo sam teško disati. Stanje mi se tako brzo pogoršavalo da u trenutku kad je došla Hitna, jedva da sam uopće mogao više udahnuti. Uplašio sam se kao nikad. Iznenadila me ta brzina kojom sam od manjih problema s disanjem dogurao do potpunog gušenja – priznao je Dražen.

Naumila sam ga pitati je li bio cijepljen, ali odlučila sam, ako mi kaže da nije, nema šanse da ga pitam hoće li se naknadno i je li mu žao što nije. Nakon ovakve kalvarije, svatko zna što je najbolje za njega. Ali, Dražen nije ni čekao na moja pitanja.

– Nisam cijepljen. Jednom riječju – tvrda glava. Imao sam šansu cijepiti se u firmi u kojoj radim u Švicarskoj. Cijepilo se preko 90 posto zaposlenika. Samo smo ja i još nekoliko radnika bili ti skeptici koji nisu vjerovali ni u cjepivo ni u koronu. Štoviše, koroni smo se izrugivali. Govorio sam da je to jedna mala gripica. A gripu sam imao sto puta pa prema tome, nisam mislio da će ovo biti drugačije. O, kako sam se prevario. Tu sam se iz bolničkog kreveta raspitivao kada se mogu cijepiti. Rekli su mi ništa prije travnja. Ali u travnju sam prvi u redu – rekao je Dražen.

Trenutno prima velike količine lijekova radi teške upale pluća, ali kisik mu svakodnevno smanjuju jer mu je stanje sve bolje. Kada više ne bude ovisan o njemu, pustit će ga kući. Zaželjeli smo mu brz oporavak i krenuli dalje KB Dubravom. Posjetili smo je u četvrtak, da provjerimo kakva je situacija na njihovom Covid odjelu.

U očima im je strah

Dr. Tomo Lucijanić, voditelj respiracijskog centra, prvo nas je odveo po odijela i maske bez kojih je ulaz na odjel nemoguć. U kombinaciji s dvadesetak stupnjeva Celzijusa koji su taj dan grijali Zagreb, momentalno smo se preznojili pod opremom u koju ne dopire ni dašak svježeg zraka. Provlačili smo se skučenim bolničkim hodnicima za doktorom Lucijanićem. S naše desne strane, nekoliko bolničkih soba ima staklo umjesto zidova. Svaki je krevet popunjen. Izbjegavam gledati bolesnike u lice, ali ne mogu ne čuti razgovor između jednoga od njih i sestre koja mu na lice namješta masku.

– Tu sam ja, tu sam, u blizini, ne bojte se. Sada će vam biti bolje – govori sestra čovjeku koji je grčevito stišće za ruku. Nekako sam se usudila pogledati. Stariji čovjek. Neda joj da ode.

– Ako ne budete mogli disati, pozvat ćete me. Sada se samo smirite – pažljivo će sestra.

Samo smo prošli. Ne znam je li ju pusti i nakon koliko. Ali lako ga je shvatiti. U cijeloj priči s Covidom, ta borba za udah, nemogućnost normalnog disanja i osjećaj da su ti pluća puna pijeska, vjerojatno je najjeziviji dio. Za većinu obična prehlada, ali za onih lošeg zdravlja pa i nekih dobrog zdravlja, ali loše sreće – borba za život, borba za ruku medicinske sestre koju ne želiš pustiti jer se luđački bojiš.I onda još nakon što vidiš agoniju i smrtni strah tih ljudi, liječnik koji nas vodi kaže: “Ovo je dio na kojem su pacijenti s blažom kliničkom slikom”.

Teško je kad umiru mladi

A onda smo posjetili one s težom slikom. Dr. Lucijanić doveo nas je do dijela na kojem nas je čekala Danijela Kralj – Husejna (47), glavna sestra Covid intenzivne jedinice koja je tamo od prvog dana pandemije. U KB Dubrava, od 63 hospitaliziranih na Covid odjelu, 13 pacijenata je na respiratoru. Sestra Danijela brine o njima. Za vrijeme našeg razgovora, obišla ih je nekoliko puta. Pratili smo svaki njezin pokret. Pacijenti su joj ležali nepomično, uspavani, uglavnom stariji. Jedna mlađa žena pored čijeg se kreveta zadržala, iako na respiratoru, pomicala je ruke i noge. Sestra Danijela odmah je objasnila situaciju.

– Postoji više modaliteta kod ljudi koji su na respiratorima. Žena koja se pomakla ima nešto blaži modalitet od ostalih – rekla je sestra.

Smije se, iako je okružena smrću.Voli svoj posao, kaže, a najgori su dani iza nje.

– Najgore je bilo u početku dok još ništa nismo znali o ovoj bolesti. Strah, panika, bespomoćnost, toliko ljudi odjednom kojima je loše, kapaciteti premali za sve, osoblje koje puca po šavovima… Punih 17 dana nisam otišla kući svojoj djeci. Ovdje sam se tuširala, spavala, jela, radila. Nakon kratke pauze, opet sam ostala punih 13 dana u bolnici bez da sam otišla kući. Sada kad su i druge bolnice preuzele dio pacijenata na sebe, puno je lakše – rekla je sestra Danijela.

Ipak, nazvati nečiju obitelj i priopćiti im najgore vijesti, na to se nikad, kaže, neće naviknuti.

– Posebno je teško kada se radi o mlađim osobama. Ili kada bude cijela obitelj hospitalizirana i onda im moramo reći da je neki njihov član umro. Pokušavamo biti strogo profesionalni, ali nekad je nemoguće da vas ne svladaju emocije. Često sam od doma znao zvati u bolnicu da provjerim kako je neki od pacijenata – rekao je dr. Lucijanić.

Dodao je da je najmlađa osoba na Covid odjelu djevojka koja ima 24 godine te muškarac od 37 godina. Djevojka ima Downov sindrom, a mladić je bio potpuno zdrav. Preminule su im, kažu sestra Danijela i dr Lucijanić, osobe od 42 i 43 godine uslijed naglog pogoršanja bolesti.

– Među hospitaliziranima je samo 20 posto cijepljenih – kaže dr. Lucijanić.

Source link

Vaša iskustva i mišljenje ...