Miljenko Jergović: Turistički izvještaj iz Pule s kraja kolovoza, druge godine kuge

Nikada još nisam vidio toliko turista, kao ovoga ljeta na hrvatskim autocestama. Gledao sam ih u Puli posljednja dva tjedna srpnja. Gušio sam se u četveroredima polugolih muškaraca i žena sa sladoledima fluorescentnih boja, prezasićenim otrovnim kemijskim spojevima. Plašio sam se da ne pokrenu stampedo i ne pregaze me u Ulici Sergijevaca, kojoj nekako bolje stoji prethodno ime – Prvomajska. Zagledao sam sa strane njihova gnjevna lica na Valkanama, na toj savršeno projektiranoj plaži za invalide, koja je najljepša kad je prazna. Suzbijao sam u sebi vrlo snažan poriv da krenem rukama i nogama tući njihovu vrišteću djecu, koja posrću po Giardinima i svojim ljepljivim sladolednim dlanovima grabe prašinu s pločnika. Gledao sam sve te ljude, koji upravo spašavaju Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo, s nekom čudnovatom, posve iracionalnom mržnjom. Mrzio sam čak i njihove malene lajave pse. I trebalo mi je vremena da si objasnim sav taj naglo probuđeni bijes, koji me zahvatio kao neka burna zarazna bolest s kratkom inkubacijom.

A onda smo ovoga tjedna, posljednjeg u kolovozu, ponovo krenuli u Pulu. Iskustvo je govorilo da nakon Velike Gospe i petnaestog dana u augustu mjesecu, gasi se iznenada sezona masovnoga turizma na Jadranu, i sva ta malena mjesta i gradovi vraćaju se u svoje prirodne formate. Nakon Velike Gospe biva turizma, ali taj je turizam upravo onakav kakav jedino i može biti na ovoj morskoj obali: s deseterostruko manje ljudi, djece i automobila, usporen, utišan, ljubavnički i penzionerski. Nakon Velike Gospe očevi koji neće biti duga vijeka uče svoje malene sinove da plivaju. Trinaestogodišnjakinje koje ljetuju kod baka prvi put u životu zaljubljuju se, obično u dvostruko ili trostruko starije mladiće i stare momke, koji u toj Antiloliti bježe od njih kao od grdna belaja. Pomorci se spremaju da će na brod. Pomalo se već zatvaraju vikendice i ladanjske obiteljske kuće. Iako tek dolazi najljepše doba godine, rujan kad umire ljeto, ljudi žure u kontinentalne gradove, jer su puni obaveza…

Eto, upravo s takvom mišlju i s vrlo malo stvari, jer idemo k sebi i ostat ćemo samo tri-četiri dana, krećemo za Pulu. Odmorili bismo se, doživjeli nešto od čega će se s jeseni živjeti, i popravljali bismo dojmove grdnoga srpnja. Ali već na Lučkom shvaćamo da nešto nije u redu. Usred onoga iznenadnog predjesenjeg pljuska, kad su odnekud već zamirisali opalo lišće i trulež hranjljive zemlje, na obje strane naplatnih kućica pružile su se duge kolone turističkih automobila. Jedni su se vraćali u svoje poljske, madžarske, njemačke, a drugi su se tek spuštali prema Jadranu. Pritom, onih koji su se vraćali kući jedva da je bilo više od onih koji su tek išli na more. Nije mi se to svidjelo, ali mislio sam da je neka slučajnost i da ne može biti ono što je bilo. Na cesti, međutim, sve do mjesta gdje se račvaju pravci prema Splitu i Rijeci, gužva je bila nesnosna srpanjska, iz takozvane rekordne 2019. Ljudi kao da su izgubili razum i kao da ih neka strašna sirijska i afganistanska sudbina tjera da napuste svoje ugodno klimatizirane kontinentalne domove i krenu u zbjeg prema moru. Zašto, za miloga Boga, što se to dogodilo?

Pula, posljednjeg tjedna kolovoza, kod Zlatnih je vrata, u Sergijevaca, oko arene, na Giardinima napučena turistima kao za najpaklenijih dana s kraja jula. Nikada tako nije bilo. Ne samo da u Puli nije bilo, nego ni u onim najnevoljnijim i najubogijim turističkim središtima Dalmacije, u svim tim rovinjima, dubrovnicima i inim seraonicama američke starčadi s mediteranskih kruzera. S tim da ovaj pulski turistički svijet u socijalnom i kulturološkom smislu djeluje poput onog naroda koji je ranijih godina navaljivao na Budvu, Herceg Novi, Neum i Makarsku. Neki bučni i naizgled vrlo siromašni sredovječni Nijemci, mladi Poljaci, kakve za svojih putovanja po Poljskoj nisam viđao, a izgledaju i ponašaju se kao glasači neke ksenofobne i nepristojne desnice, stranci raznih vrsta, s puno dječurlije i vrlo malo novca, ljudi koje zapravo ništa ne zanima, niti im se išta i nudi, osim fluorescentnog sladoleda, palačinki na užeglom palminom ulju i poširanih japanskih morskih nemani, izginulih pa zamrznutih još u vrijeme bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Praznina nekoga našeg grada, svejedno je li taj grad Zagreb, Dubrovnik, Split ili Pula, biva očigledna čim navale turisti. Tada se Forum pretvara u Jelačić plac za Adventa u Zagrebu, iz godina najvećih moći gradonačelnika Bandića i njegove turist-direktorice. Doista, to je trebalo vidjeti krajem kolovoza 2021: jedan od najljepših i najtiših naših trgova, po kojemu su donedavna još lutali duhovi rimskih careva i bečke mornaričke gospode, pretvoren u turističku prčvarnicu pustoga i žalosnog turističkog Balkana.

A što se, zapravo, dogodilo? Zahvaljujući epidemiji, a možda i načinu na koji se kojegdje epidemija tretira, veći je dio Mediterana završio u polukaranteni. Osim Hrvatske, gdje već tradicionalno ljeti nema kuge. I onda je sve ono što bi inače pošlo u Španjolsku, Portugal, Grčku, na Azurnu obalu, u Egipat i tko zna kamo još, stiglo k nama. Za plenkovićevce i inu duhovnu i materijalnu sirotinju, kao i za lopove u turizmu i ugostiteljstvu, te za džeparoše i poreznike, to je veliki uspjeh. Za sve druge koji žive i misle duže od jedne turističke sezone i jedne fiskalne godine, ovo je katastrofa.

U Puli ta je katastrofa uzdignuta do metafore. Pula je ovoga ljeta Rovinj za zapadnoeuropsku sirotinju i za inu turističku bagažu. Pritom, Pula nije, niti je ikad bila, turistički grad. Ali nakon nedavne propasti Uljanika i uništenja posljednjega gradskog proletarijata, ovaj je polupusti grad, više puta u dvadesetom stoljeću raseljivan i etnički čišćen, u najgorem trenutku pred turistima izgubio nevinost. Pula, pretvorena u lučku kurvu iz vremena dok su još postojali brodogradilište i luka, dočekuje apokalipsu veličanstvene turističke sezone. Mušterija je mnogo više nego što to njezini ograničeni kapaciteti mogu podnijeti.

Tako je ovdje, drukčije nije ni drugdje po Jadranu. Je li doista ovo cilj?

Source link

Vaša iskustva i mišljenje ...