Službeno priznanje stiglo je u travnju 2025. godine na Svjetskom kongresu o dijabetesu, kada je Međunarodna dijabetička federacija (IDF) potvrdila postojanje ovog oblika bolesti i uvela naziv dijabetes tipa 5, poznat i kao dijabetes povezan s pothranjenošću (MRDM).

Misterij iz Jamajke star 70 godina

Priča o dijabetesu tipa 5 započela je još 1955. godine na Jamajci. Britanski liječnik Philip Hugh-Jones, koji je kasnije skovao danas općepoznate termine dijabetes tipa 1 i tipa 2, u svojoj je klinici primijetio trinaest pacijenata čiji se simptomi nisu uklapali ni u jednu poznatu kategoriju dijabetesa.

Pacijenti su bili mladi, izrazito mršavi i pothranjeni, što je nalikovalo dijabetesu tipa 1 – autoimunoj bolesti kod koje tijelo prestaje proizvoditi inzulin. No postojala je ključna razlika: nikada nisu razvijali ketoacidozu, po život opasno stanje koje se kod neliječenog tipa 1 javlja kada tijelo počne sagorijevati masti za energiju. Istovremeno, nisu odgovarali ni profilu pacijenata s tipom 2, koji su najčešće pretili i imaju inzulinsku rezistenciju.

Svjestan da se radi o nečemu posve drugačijem, Hugh-Jones je stanje nazvao „tip J”, prema Jamajci. Ipak, naziv se nije zadržao. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) priznala je stanje 1985. godine pod nazivom dijabetes povezan s pothranjenošću, no 1999. ga je uklonila iz klasifikacije zbog, kako su naveli, nedostatka dokaza.

Bolest, međutim, nije nestala. Liječnici diljem Afrike i Azije i dalje su se susretali s istim kliničkim slikama. Tek 70 godina kasnije, stanje je dobilo službenu znanstvenu potvrdu.

Što je zapravo dijabetes tipa 5?

Za razliku od ostalih oblika, dijabetes tipa 5 ima jedinstven uzrok. Nije rezultat autoimunog napada na gušteraču, kao kod tipa 1, niti posljedica inzulinske rezistencije uzrokovane životnim stilom, kao kod tipa 2.

Njegov korijen leži u kroničnoj pothranjenosti tijekom djetinjstva i adolescencije. Dugotrajan nedostatak hrane – osobito proteina i ključnih mikronutrijenata – trajno oštećuje i zaustavlja razvoj gušterače. Takva gušterača jednostavno nije u stanju proizvesti dovoljno inzulina za normalno funkcioniranje organizma.

Kako se razlikuje od ostalih tipova dijabetesa?

Pacijenti s dijabetesom tipa 5 nalaze se u svojevrsnoj metaboličkoj „sivoj zoni”. S jedne strane, nedostaje im inzulin, slično kao kod tipa 1. S druge strane, njihove stanice ostaju osjetljive na inzulin, što ih razlikuje od tipa 2.

Najvažniji dijagnostički znak je odsutnost ketona u urinu, čak i kada su razine šećera u krvi iznimno visoke.

Tipičan pacijent je mlada osoba, najčešće mlađa od 30 godina, s vrlo niskim indeksom tjelesne mase (BMI često ispod 18,5). Simptomi su klasični za dijabetes:

Budući da se bolest javlja kod mršavih osoba, često se pogrešno dijagnosticira kao dijabetes tipa 1.

Smrtonosna zamka pogrešne dijagnoze

Pogrešna dijagnoza može imati fatalne posljedice. Standardna terapija za dijabetes tipa 1 uključuje visoke doze inzulina, no kod pacijenata s tipom 5, čije su stanice izrazito osjetljive na inzulin i koji često žive u uvjetima prehrambene nesigurnosti, takva terapija može izazvati tešku hipoglikemiju – opasan pad razine šećera u krvi.

Dr. Meredith Hawkins, istraživačica dijabetesa s Medicinskog fakulteta Albert Einstein, svjedočila je takvim slučajevima u Ugandi.

– U mnogim slučajevima bilo je kao da smo im potpisali smrtnu presudu zbog niskog šećera u krvi – rekla je, ističući da ju je upravo to potaknulo na daljnja istraživanja.

Stručnjaci danas smatraju da je ispravan pristup liječenju kombinacija malih doza inzulina, oralnih lijekova i – ključno – prehrambene rehabilitacije kako bi se nadoknadili dugogodišnji nutritivni nedostaci. Radna skupina IDF-a trenutačno razvija prve službene smjernice za dijagnostiku i liječenje.

Foto: Dreamstime_/ILUSTRACIJA

Dijabetes ima mnogo lica

Dijabetes, ili šećerna bolest, danas pogađa stotine milijuna ljudi diljem svijeta, a njegova prevalencija stalno raste, osobito u zemljama s niskim i srednjim prihodima. Iako se najčešće povezuje s tipom 1 i tipom 2, stvarnost je znatno složenija.

Riječ je o kroničnoj bolesti koja nastaje kada gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili kada tijelo ne može učinkovito iskoristiti proizvedeni inzulin. No uzroci, simptomi i liječenje znatno se razlikuju ovisno o tipu bolesti.

Dijabetes tip 1: Autoimuna bitka s vlastitim tijelom

Dijabetes tip 1 je autoimuna bolest kod koje imunološki sustav greškom napada i uništava beta-stanice u gušterači, odgovorne za proizvodnju inzulina. Zbog potpunog nedostatka ovog ključnog hormona, glukoza ne može ući u stanice kako bi im osigurala energiju, što dovodi do njezina nakupljanja u krvi. Ovaj tip bolesti najčešće se javlja u djetinjstvu ili adolescenciji, ali može se razviti u bilo kojoj životnoj dobi.

Simptomi su obično nagli i dramatični, a uključuju neutaživu žeđ, učestalo mokrenje, neobjašnjiv i brz gubitak tjelesne težine, ekstreman umor te zamućen vid. Budući da je uzrok autoimuni proces, prevencija ne postoji.

Liječenje je doživotno i zahtijeva svakodnevnu nadoknadu inzulina putem injekcija ili inzulinske pumpe. Prehrana igra presudnu ulogu, s fokusom na precizno brojanje ugljikohidrata kako bi se doza inzulina mogla uskladiti sa svakim obrokom. Jelovnik bi trebao biti uravnotežen, primjerice doručak sa zobenom kašom i bobičastim voćem, ručak koji se sastoji od piletine s roštilja, kvinoje i salate, te večera poput pečenog lososa s povrćem.

Dijabetes tip 2: Tiha epidemija modernog doba

S udjelom od preko 90 posto svih slučajeva, dijabetes tip 2 najčešći je oblik bolesti. Ovdje tijelo ili ne proizvodi dovoljno inzulina ili ga stanice ne mogu učinkovito iskoristiti, stanje poznato kao inzulinska rezistencija. Za razliku od tipa 1, simptomi se razvijaju postupno, ponekad i godinama, zbog čega se bolest često dijagnosticira tek nakon što su se pojavile komplikacije.

Uobičajeni znakovi uključuju kronični umor, sporo zacjeljivanje rana, česte infekcije kože ili mokraćnog mjehura te trnce u rukama i nogama. Glavni faktori rizika su prekomjerna tjelesna težina, tjelesna neaktivnost i genetika.

Dobra vijest je da se tip dva u velikoj mjeri može spriječiti ili odgoditi promjenom životnih navika. Održavanje zdrave težine i redovita tjelesna aktivnost, barem 150 minuta tjedno, temelj su prevencije. Liječenje započinje upravo tim mjerama, a ako one nisu dovoljne, uvode se oralni lijekovi poput metformina. U kasnijim fazama bolesti, nekim pacijentima postaje potreban i inzulin.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL, ilustracija

Prehrana se bazira na namirnicama niskog glikemijskog indeksa, bogatim vlaknima, poput variva od leće, omleta s povrćem i svježeg sira.

Sekundarni dijabetes 

Sekundarni dijabetes nastaje kao posljedica druge bolesti, lijekova ili vanjskih čimbenika, a ne “sam od sebe” poput tipa 1 ili tipa 2. Najčešći uzroci su oštećenja gušterače (pankreatitis, rak, cistična fibroza, operacije), hormonski poremećaji (Cushing, akromegalija, hipertireoza) ili dugotrajna terapija kortikosteroidima i nekim lijekovima.

Simptomi na koje treba paziti

Klasični znakovi uključuju:

Sekundarni dijabetes može se javiti u bilo kojoj dobi i često se pogrešno dijagnosticira kao tip 2, ali za razliku od tipa 1, nije autoimun i nije nužno povezan s pretilošću.

Liječenje i prehrana

Liječenje ovisi o uzroku: mijenja se lijek, liječi osnovna bolest ili se prilagođava hormonska terapija. Prehrana i tjelovježba imaju ključnu ulogu, a po potrebi se dodaju oralni lijekovi ili inzulin.

Prehrana uključuje: povrće, nemasne proteine, cjelovite žitarice, zdrave masti i voće s niskim glikemijskim indeksom, izbjegavanje bijelog kruha, rafiniranih proizvoda, slatkiša, zaslađenih pića i prerađene hrane te manji, češći obroci kod oštećene gušterače,

Ako se osnovni problem riješi, šećer se može stabilizirati, a prehrana postati fleksibilnija. U slučajevima trajnog oštećenja gušterače pravilna prehrana ostaje ključna.

Gestacijski dijabetes: Privremeni izazov u trudnoći

Gestacijski dijabetes je povišena razina glukoze u krvi koja se prvi put dijagnosticira tijekom trudnoće, najčešće između 24. i 28. tjedna.

Često nema očitih simptoma i otkriva se rutinskim probirom pomoću oralnog testa tolerancije na glukozu (OGTT). Iako se stanje obično povlači nakon poroda, ono predstavlja rizik i za majku i za dijete, povećavajući izglede za razvoj dijabetesa tipa dva kasnije u životu. Liječenje se provodi strogom dijetom i tjelesnom aktivnošću, a ako se razina šećera ne normalizira, potrebna je inzulinska terapija.

Prehrana je ključna, s naglaskom na raspoređivanje unosa ugljikohidrata u tri glavna obroka i dva do tri međuobroka kako bi se izbjegli nagli skokovi glukoze.