Učiteljica za nju kaže da je prava leptirica. A za malu leptiricu, samo po ožiljku koji joj viri iz majice i penje se prema vratu, možete shvatiti da je nekoć operirana i pomisliti da je možda imala težak život. Bez toga rekli bismo da je Žana savršeno zdrava mala prvašica koja se oduvijek samo smije. A nije tako. Žana je veliki borac, prošla je svašta prije nego što se dočepala svoje dugo željene škole i nije se uvijek mogla smijati. Na kraju je uspjela. Izborila se, zainatila i to što je danas živa i ide u školu čak i liječnici smatraju pravim čudom.

– Presretna sam što idem u školu. Škola je tako zabavna i sve mi se u njoj sviđa. Zadaća uopće nije teška, a najviše me vesele novi prijatelji – otkrila nam je mala prvašica.

Djevojčica iz Zagreba rođena je sa sindromom hipoplazije srca, odnosno lijeva strana srca joj uopće nije radila. Stanje joj se pogoršavalo iz trenutka u trenutak. Počeli su joj otkazivati organi i završila je na respiratoru.

Potom joj se stanje poboljšalo i uspjeli su je operirati u Njemačkoj. Žana je prvi put operirana sa samo devet dana. Operacija je bila uspješna. Sedam dana nakon operacije Vedrana je Žanu prvi put primila u naručje i vidjela joj oči. S navršenih pet mjeseci morala je na drugu operaciju. Tad su joj kompletan krvotok presložili. Teško je napredovala jer nije imala puno snage ni za dizanje ni za hodanje. A onda je mama primijetila, kad je Žana imala oko godinu dana, da je počela oticati i da je sve plavija. Liječnici su na pregledu ustanovili da joj ni druga strana srca ne radi kako treba. Stavili su je na transplantacijsku listu. Na životu su je održavali lijekovima.

Žana je počela kopnjeti na očigled roditelja Igora i Vedrane te ostale braće. Imala je 3,5 godina i samo sedam kila. Nije mogla više jesti, zaustavila joj se probava, jetra je počela otkazivati, pucale su joj kapilare. Završila je u bolnici, a liječnik je tad rekao mami Vedrani najgoru moguću vijest – da Žana umire.

‘Imamo srce za Žanu’

I baš tih dana, za koje su mislili da su Žani posljednji, zazvonio je telefon usred noći.

– Rekli su nam: ‘Imamo srce za Žanu’. Osjećaji su bili dvojaki. Znali smo da je to možda zadnji put da je vidimo ili da je pak novi početak – kaže Vedrana.

Srce je stiglo iz Njemačke i bilo je od nešto starijeg djeteta te je zato bilo i malo veće od Žanina. Žana ga je sjajno prihvatila. Svake godine ide na biopsiju srca i svake godine je sve u najboljem redu. Na zadnjoj je biopsiji bila prije ljeta i liječnici su potvrdili da je i ovoga puta stanje fantastično.

– Srčani hormon koji je njoj uvijek malo povišen ovoga joj je puta bio dobar. Nalazi su nikad bolji – presretna je mama Vedrana.

Zapravo, pravilo je da kad prođe pet godina od transplantacije, biopsija više nije potrebna. Žani su od transplantacije srca prošle četiri godine, tako da mora na još samo jednu biopsiju.

Ali ono što je najvažnije je to što sad uživa u školskim danima.

– Baš sam je neki dan otpratila u školu i djevojčice su se samo redale jedna za drugom da je zagrle. I ne samo iz njezina razreda, nego su to bile i starije učenice. Osim toga, čula sam da su u višim razredima učitelji napomenuli učenicima da je u prvom razredu jedna djevojčica s problemima sa srcem na koju trebaju paziti. Jako mi je drago da je škola tako osviještena i da rade na senzibiliziranju učenika na svoje najranjivije polaznike – otkrila je Žanina mama, oduševljena Žaninim uklapanjem u novu sredinu.

A sretna je i Žana.

– Cure me grle jer me vole, a i ja volim njih – ponosno će Žana.

Nabraja nam imena najboljih prijateljica iz razreda, hvali učiteljicu, hranu koju dobivaju u školi, i sve to u jednom dahu. I učiteljica hvali Žanu.

– Mi smo tek krenuli i polako se upoznajemo. Prvi izazov je bio da sva djeca zavole školu, pa tako i Žana. Ona s veseljem dolazi u školu i rado sudjeluje u svim aktivnostima. Mislim da smo uspjeli. Izazovi će biti što će gradiva biti više. Pronaći najbolju metodu i pristup koji odgovara Žani, učiniti nastavu zabavnom, razvijati samopouzdanje i, što je najvažnije, zadržati tu njezinu želju za učenjem i ljubav prema školi – to su izazovi i motivacija za daljnji rad – rekla je Žanina učiteljica Tatjana iz Osnovne škole Trnjanska.

Možda, između ostalog, upravo zahvaljujući njezinoj brižnosti, potpori i ljubavi Žana ponekad ne želi ni izaći iz škole. Rado bi ostala još ako može.

– Ona je toliko dugo bila u izolaciji zbog svojeg stanja, bez prijatelja, bez mogućnosti da otiđe bilo gdje, da je njoj škola sad pravi izvor sreće. Toliko je o njoj maštala. Znala je gledati stariju braću kako uče, pa bi i ona uzela knjigu te se pravila da čita iako nije znala čitati. Pravila se i da piše, a nije znala pisati. Oduvijek je zamišljala da je škola neko predivno mjesto i mislim da je nije razočarala – kaže Vedrana.

Dodaje da Žana ima asistenticu u nastavi te da ide i u boravak, tako da je u školi do 14 sati.

– Bez problema to izdrži. Zapravo, njoj je uvijek premalo kad dođemo po nju. Ja sam se bojala da neće imati koncentraciju tako dugo, bojala sam se da neće ni 45 minuta u komadu moći sjediti, a ona to odrađuje baš onako kako treba. Nema s njom nikakvih problema. Bila sam uvjerena da ću morati sjediti u hodniku prvih dana jer neće moći bez mene. Međutim, već je prvoga dana u školi samo odlepršala. Nije me ni pogledala – smije se majka.

Žana je u zadnje vrijeme dobila i na kilaži te je narasla, iako je nekad slabije napredovala zbog bolesti.

– Strepila sam hoće li je netko na školskom hodniku samo okrznuti, a ona će odletjeti kao list. Ali sve se to nekako posloži i dođe na svoje. I sama je očvrsnula, a i druga djeca paze na nju. Bolji početak nismo mogli poželjeti – kaže Vedrana.

Istrčat će s nogometašima

Žana radi i tjelesni bez problema te je pravilo uvijek u svemu da radi koliko može. Kad shvati da se umorila, treba predahnuti i onda sve bude u redu. Zapravo, tjelesni, kaže Vedrana, obožava. No i svi ostali predmeti su joj uzbudljivi. Oduševljena je informatikom, a za matematiku Žana kaže da joj je jako zabavna i da može brzinski zbrojiti sve brojeve koje treba. A pjesmice iz glazbenog? Njih unaprijed zna pjevati.

– Kad je pitam što su taj dan radili u školi, ona s toliko ljubavi i žara objašnjava, vadi knjige i pokazuje mi. Nadamo se da će tako biti i ubuduće. Trenutačno kao da nitko nije sretniji od nas – kaže ponosna mama.

A ono što Žanu ovih dana veseli je to što će ponosno istrčati na teren s nogometašima prilikom utakmice Dinamo – Rijeka 31. listopada na Maksimiru. Žana je za to odabrana preko udruge “Veliko srce malom srcu” i Dinamove zaklade “Nema predaje”, s još nekoliko “srčekovaca”, odnosno djevojčica i dječaka sa srčanim bolestima. Ljubav prema tom sportu naslijedila je od braće. Mama Vedrana će tako imati o čemu pisati u svojoj drugoj po redu knjizi o mezimici lavljeg srca. Sve radosti, ali i patnju, borbe i želju za životom, Vedrana želi podijeliti sa svima koji se nađu u sličnoj situaciji ili jednostavno žele znati što je sve Žana proživjela od rođenja do danas.

U Hrvatskoj se svake godine rodi 350 djece s prirođenom srčanom manom. Danas u našoj zemlji živi između 10 i 20 tisuća ljudi koji svakodnevno nose ovu nevidljivu bolest.