Glumi u sedam predstava Male scene, operna je pjevačica, sa zagrebačkim HNK priprema operu za bebe čija se premijera očekuje ove jeseni, objavila je slikovnicu, glumila u televizijskoj seriji… Buga Marija Šimić otvoreno je progovorila o svojoj dijagnozi ADHD-a, kako joj ona pomaže i odmaže u svakodnevnom životu, pričamo i o tome kako se osjećala kad je prije šest godina, kao 24-godišnjakinja, od roditelja preuzela kazalište. Na kazališne je daske stala još kao djevojčica, otad je razgranala svoje interese i projekte na mnoge strane.

Zagreb: Buga Šimić, šefica kazališta, operna pjevačica i glumica

|
Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Krenimo od najaktualnijeg – upravo ste objavili slikovnicu, prvu zasad, “Priča o…”, o čemu je priča, naslov je baš tajanstven?

– Slikovnica se bazira na našoj predstavi punog naziva “A što ćeš ti biti kad narasteš? Priča o…” jer je dio ciklusa predstava za bebe u Maloj sceni, kojima naslovi uvijek počinju sa “Priča o”. Sama predstava govori o cijelom životu, rastu, odnosima, i zato naslov ostavljamo svakom gledatelju na maštu – da sam odredi o čemu se zapravo radi. Slikovnica govori o jednom malenom sloniću jako ponosnom na svoju surlu, sve dok ga ostale životinje nisu uvjerile kako mu ta surla baš i nije nešto, jer nema rog, kljun niti
peraje. Da nije kao ostali. Kroz slikovnicu slonić ipak upozna svoju vrijednost i shvati koliko je bitno da je takav kakav jest, i da to cijeni. Shvati da je dovoljan i važan baš zato što je takav. Slikovnica, međutim, suptilno govori i o puno drugih stvari, već sam dobila nekoliko potpuno drukčijih, a predivnih interpretacija priče. Ideja za predstavu je stigla iz mog osobnog iskustva, promatranja djece i rada s njima.

Operna ste pjevačica, glumica, direktorica kazališta, sad i autorica slikovnice, što još, jesam li
što propustila? I kako sve to?

– Producirala sam i nekoliko predstava, a gore spomenuta predstava je i moja druga autorska predstava, odnosno predstava koju sam osmislila i režirala. Kako stvari stoje, neće biti posljednja. Rad na neovisnoj sceni traži od mene da budem, silom prilika, i tehničarka i vozačica, uz sve ostalo što jesam. S druge strane, moj mi ADHD-ovski mozak ne da mira, imam snažnu poduzetničku crtu zbog koje stalno razmišljam unaprijed, i kako još razviti posao. Za sebe kažem da sam – pričopjevalica. Rođena sam za prenošenje priča, u kojem god obliku. Prenosim priče i omogućavam im život. 

Zagreb: Buga Šimić, šefica kazališta, operna pjevačica i glumica

|
Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Šestu godinu zaredom vodite Malu scenu umjesto svojih roditelja, jeste li se uhodali?

– Prihvatila sam da nikad nećemo – stići. Stalno nešto mijenjamo, gradimo, rušimo, griješimo, istražujemo. Bilo je teško na početku, preuzela sam firmu u najgorem mogućem trenutku – usred Covid  krize, i u vrlo teškim unutarnjim uvjetima, ali drago mi je da jesam. Vatreno krštenje me izgradilo, sad je  lakše. Imam divan tim, učimo svaki dan, i zapravo tek sad krećemo iznova. Zajedno stvaramo budućnost, naslanjajući se na našu tradiciju. Vjerujem da nikad više neće biti teško kao na početku jer sam ja potpuno drukčija, ali svaki dan prihvaćam kao novi izazov. Ne očekujem život kazališta bez problema, ali me više nije strah.

Vaši su roditelji i dalje u Kini, čime se tamo bave, kako im ide, hoće li se vratiti?

– To morate pitati njih! Šalim se. Rade na fakultetu, rade predstave, dijele znanje i žive punim plućima. Mislim da to što se još nisu vratili govori dovoljno o tome kako im ide. A što se povratka tiče – iz mog iskustva života u inozemstvu – jednom kad odeš, pogotovo na ovako dug period, pitaš se gdje je dom zapravo, kud se mogu vratiti. Ali ponavljam – nisam tu da odgovaram u njihovo ime, mama, ako čitaš – javi odgovore!

ARHIVA – 2012. Zagreb: Joško Lokas i Nataša Janji? na domjenku povodom otvaranja 10. Festivala svjetskog kazališta

|
Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Nedostaju li vam?

– Odgajali su me na način da obiteljsko zajedništvo ne znači nužno i suživot. Nekad bi, naravno, bilo lakše da su ovdje i fizički. Vrijeme u odvojenosti drugačije teče. Ali s druge strane, kako mama kaže, život nam je u jednu ruku postao lakši otkad ne dijelimo kupaonice! Čujemo se redovno, odvojenost nas je puno naučila, i učinila nam svaki susret ljepšim i važnijim nego što bi inače bio. Stvari ne uzimamo zdravo za gotovo. 

Kako je tad “pala” odluka da kazalište prepuste vama, u to vrijeme tek 24-godišnjakinji, i kako ste to preživjeli?

– Imam osjećaj da se ta odluka dogodila spontano. Nije bila donesena u jednome danu. Zapravo, ja sam prva koja ju je morala donijeti. Nisam bila sigurna za vrijeme fakulteta mogu li ja to, i je li to moj put. No kad sam se vratila sa studija, Mala scena me “pozvala”. Kako njih nije bilo, ja sam fizički bila prisutnija i polako, gotovo spontano, počela “voziti”. I onda mi je tata službeno predao svoju funkciju umjetničkog ravnatelja. Iako smo i dalje sve troje tu, samo ja odrađujem glavninu svakodnevnog posla. Ali sve velike odluke donosimo zajedno, što jako cijenim. Važna mi je njihova prisutnost, naši razgovori, učim od njih, i još uvijek se jedan dio posla ne usudim preuzeti. A kako sam preživjela, ne znam ni sama! Bilo me  je strah, osjećala sam se nedovoljnom, s druge strane sam bila jako ganuta njihovim, ukazanim mi povjerenjem. U trenutku preuzimanja sam zapravo spašavala glavu. I svoju, i onu Male scene, i isplivala.

Sami ste spomenuli svoj ADHD, što on znači u vašem svakodnevnom životu – što u kreativnom, a što pak u organizacijskom smislu?

– U kreativnom smislu, ADHD mozak omogućava nekonvencionalni način razmišljanja, odvodi na pravce na koje sami možda nikad ne bismo otišli. Ponekad hrabrost ADHD-a graniči s ludilom, no toliko toga sam osmislila, ostvarila, usudila se, vidjela što drugi ne vide! Ne mislim da bih bez ADHD-a bila nekreativna, ali on svakako ubrzava neke kreativne procese. Organizacijski pak – nije toliko divno, u svijetu posloženom za neurotipične mozgove. Zahvaljujući fantastičnim asistenticama, sve manje administracijsko –
organizacijskog posla ovisi o meni. Svakodnevica meni, i sa mnom, priznajem – nije laka. Ali postoje načini kako si olakšati i raditi s ADHD-ovskim mozgom, što vježbam i učim. Budući da sam dijagnozu dobila kasno, sad kao da ponovno sebe upoznajem.

Postoji li i dalje stigma prema toj, i sličnim dijagnozama i kako se manifestira?

– Uglavnom ljudi ne vjeruju da ADHD kao dijagnoza postoji, uvjereni su da je to samo izlika, i da se “sve može kad se hoće”, odnosno da se samo malo više treba “koncentrirati”. Ne doživljavam diskriminaciju, ponižavanje, isključivanje, već tuđe nezadovoljstvo, razočaranje onih čija mi je očekivanja teško ispuniti. Cyber bullying je isto prisutan, ali u manjoj mjeri.

Javno govorite o svom ADHD-u, zašto?

– Jer se o njemu ne govori, a ja imam kakvu-takvu platformu da to mogu, kao i određenu odgovornost. Mijenjam svoj život zbog drugih ljudi koji su dijelili i govorili javno pa imam osjećaj dužnosti da to trebam dalje prosljeđivati. Dijeljenjem se puno može napraviti. Možemo vratiti ljudskost, koje danas nedostaje. 

Studirali ste operu, no po povratku iz Švicarske doživjeli burn out. Što se dogodilo?

– Pitanje je – što se nije dogodilo? Nisam bila spremna za tržište čiji sam dio trebala postati, za očekivanja koja sam trebala ispuniti. Ispostavilo se da baš i ne želim ono što sam mislila da želim – realnost se pokazala drukčijom od zamišljene. Forsirala sam se, pretvarala da sam dobro, dok nisam “pukla”. Iz takve se pozicije nije bilo moguće umjetnički daleko pomaknuti.

Čini li vas dijagnoza tako vrijednom, jer nema čega se niste primili: za jesen pripremate pet novih  predstava, a s HNK surađujete i na operi za bebe, možete li nam nešto više reći o tome?

 

– Ne znam što me čini takvom, pretpostavljam zbir svega što jesam. Da, radimo veliku koprodukciju s HNK Zagreb, operu za bebe naziva “Gita i skriveni svijet”. Ideju i libreto je napisao moj poslovni i životni partner, Matej Milošev, a glazbu dragi suradnik i prijatelj Borna Erceg. Opera se sastoji od četiri dijela čije će se premijere odvijati kroz godinu dana. Na toj ideji želim zahvaliti dragoj Morani Dolenc, zbog koje je cijela ova priča i počela. Kroz operu se bavimo jako važnom temom – “negativnim” emocijama. Emocijama od kojih svi bježimo i govorimo djeci da prestanu – da se prestanu bojati, prestanu plakati, da se ne ljute. Želimo i djeci i odraslima dati drukčiju perspektivu, a vjerujem da je glazba, opera, najbolji način za uranjanje u unutarnji svijet. Jako se veselim, i zahvalna sam HNK-u na čelu s intendanticom Ivom Hraste Sočo što su pristali na suradnju i omogućili realizaciju. Bez njih bi to ostala samo lijepa
maštarija.

Mala scena predstave za najmanje, +18 mjeseci, ima godinama? Što tako malo dijete može dobiti od kazališta?

– A što ne može? Sve naše predstave napravljene su da potiču sva osjetila, potiču na istraživanje, emotivan i kognitivni razvoj, emocionalno povezivanje sa odraslima, proširivanje kapaciteta živčanog sustava. Mnoga znanstvena istraživanja potvrdila su značaj ranog odlaska u kazalište i pomoć u sveukupnom razvoju djeteta.

Zanima nas, također, i vaša predstava u kojoj glumi dječak/mladić s autizmom, o čemu se radi, kako je to krenulo? Jeste li tad već imali i vlastitu dijagnozu pa bili senzibiliziraniji ili?

– Za tu predstavu nisam zaslužna više od prihvaćanja fantastične ideje Paška Vukasovića. Paško je kod nas napravio hit predstavu “Huligan” i došao nam sa idejom da radimo predstavu s Matejem Španovićem. Cijelo hrvatsko glumište poznaje Mateja, koji je oduvijek želio biti na sceni. Vjerovala sam Pašku, iako priznajem da sam bila skeptična i nisam uopće to mogla zamisliti, ali Paško i Ivana Vuković napravili su fantastičan posao – predstavu na koju sam ponosna. To je bilo prije moje dijagnoze, ali dugo sam već svjesna važnosti mentalnog zdravlja i smatrala sam ovo jako važnom temom, kao i izazovom. Po izazovima je Mala scena poznata!

Zagreb: Buga Šimić, šefica kazališta, operna pjevačica i glumica

|
Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Predstava Huligan koju spominjete napravljena je u suradnji s navijačima, jednako tako pripremate i predstavu o mentalnom zdravlju mladih, danas jako važnoj temi? 

– Društvena odgovornost je naša programska odrednica. Želimo poticati i hrvatsko autorstvo, razvoj novih tekstova, ali godinama razvijamo i specifičan repertoar za mlade, fokusiran na temi odrastanja danas. Ne želimo koristiti kazalište samo za edukaciju već i za komunikaciju. Želimo omogućiti mladima prostor za izražavanje, za komuniciranje svega što se događa u njima, a što društvo često umanjuje i omalovažava. Rođena je ideja za predstavu “Mali požari” autorice Petre Pleše u režiji Zdenke Šustić o jazu između mladih i roditelja. Taj jaz, manjak komunikacije i razumijevanja su sve veći pa smo se htjeli pozabaviti temom percepcije vlastitih roditelja, i pokušati smanjiti međugeneracijski jaz. U sve predstave pokušavamo uključiti stručnjake iz polja psihologije, pedagogije i sociologije kako bismo bili sigurni da šaljemo ispravne poruke i imamo ispravan pristup, osobito u slučaju beba i tinejdžera.

Što je vaša misao vodilja, nit protkana kroz sve ovo što radite – socijalni angažman, želite nešto promijeniti, osvijestiti ljude?

– Svakako socijalni angažman, odnosno već spomenuta društvena odgovornost, ali sve više i – razvoj emocionalne inteligencije. To je ono što nam ekrani i tehnologija sve više oduzimaju, a postaje sve važnije i nužnije. Kazalište je za to idealan medij – nema posrednika, samo direktna ljudska komunikacija. Što znači biti čovjek? Što je to u nama? Kako komuniciramo, što izbjegavamo reći, o čemu šutimo? To su teme koje nas zanimaju i koje želimo otvoriti. I vratiti ljepotu. Sve je postalo nekako ružno, vjerujem da
nam nedostaje poezije, poetike, sklada, ljepote. Ne samo vizualne. Dapače. Ljepote riječi. Bogatstva maštanja. Ljepote unutarnjeg svijeta.

Zagreb: Buga Šimić, šefica kazališta, operna pjevačica i glumica

|
Foto: Matija Habljak/PIXSELL

S majkom također nešto pripremate, o čemu se radi?

– S mamom sam već duboko u akciji s edukacijskom platformom “VestaLLLs”. Počelo je kao ideja edukacijske platforme za umjetnike koji žele ne samo preživljavati nego živjeti na nezavisnoj sceni. Putem su se počeli javljati različiti profili ljudi, tako da se sad radi o edukacijskoj platformi za sve one koji žele promijeniti život, osjećaju se izgubljeno, kao da su zapeli, i ne znaju što i kako dalje. Rad s mamom nije rad na mindsetu – za to postoje fantastični mindset coachevi i psihoterapija. Ovo je vrlo konkretan rad,
izrada strateškog plana, analiza postojećeg stanja, planiranje, ali i implementacija konkretnih koraka koji dovode do promjene, a bazira se ne samo na dugotrajnom iskustvu već i pozamašnom maminom teorijskom znanju. Ja sam isto tu, ali više kao “backend”, organiziram cijelu stvar tehnički, produciram, reklo bi se. Ona je ta koja iznimno uspješno vodi ljude kroz proces promjene. Za neke je to otvaranje firme, organizacije, otkaz, selidba, a za druge reorganizacija svakodnevice, usklađivanje svakodnevnog života po prioritetima, uspostava obiteljskog života. I rezultati su zaista fascinantni.

Mlada ste žena, vidite li svoju budućnost u Hrvatskoj i kakvu budućnost? Kako danas mladi ljudi poput vas ovdje “dišu”…

– Za sad – vidim. Imam neizmjernu privilegiju i sreću da mi život, karijera, ne ovisi o nekom drugom. Radim što volim, po svojim pravilima, mogu direktno utjecati na to koliko radim, kako radim, što radim koliko zarađujem i slično. Za sada, osobito nakon života vani – volim biti ovdje. Imam sve što mi treba, puno mogućnosti i vidim puno smisla u tome što radim. Ispunjava me, veseli me. Svaki dan je lijep. I dok je tako – tu sam. Ako prestane biti tako – mijenjat ću. Što se budućnosti u Hrvatskoj općenito tiče, sve ovisi o nama, o tome koliko se usudimo biti glasni. Koliko se usudimo vjerovati u to da zaslužujemo da nam bude dobro. Ne samo “ok” nego dobro. Vidjela sam više puta u životu koliko jedan pojedinac može promijeniti, doprinijeti. Prvo na primjeru svojih roditelja, osobito javne borbe svoje mame pa i na primjeru svoje borbe za prava samostalnih umjetnika u vrijeme COVID-a. Može se ako to želimo, uvijek imamo izbor.